Beograd - Budimpešta - Bratislava - Beč - Bovec

Autoput je kao rijeka! Kolone vozila teku negdje daleko tražeći svoje ušće, ali ušća nema, samo neprestana jurnjava za odredištem. Jezde vozila i kao talasi smjenjuju se oblici, tipovi i veličina. Svako je za sebe priča koja sa sobom nosi neraskidivi dio života koji su putujući negdje ostavili...

Prošle godine smo ćerka, unuk i ja upriličili jedno lijepo putovanje koje je za cilj imalo besciljno kretanje sa usputnim odlukama i odredištima koje ćemo posjetiti. Reno Senic  1,5 dci iz 2010. godine je prevozno sredstvo. Do Aranđelovca i Beograda preko Zlatibora i Rudnika po dobro znanim putevima zamišljali smo kako će izgledati ovakvo putovanje kada započeti autoput bude izgrađen.

Gledajući sa Kalemegdana ušće Save u Dunav, pruža se pogled koji vjekovima nadahnjuje ljude da krenu za pogledom, jer njihove misli su već odlutale tamo.

Da bi ste shvatili neku rijeku i tu silnu vodu koja neprekidno teče, potrebno je da krenete uzvodno i upoznate predjele kroz koje ona prolazi noseći sa sobom i dio obale. Ako stojite na obali zapljusne vas dah nečije prošlosti , nevidljivi dodir vremena i događaja koje su ljudi uzvodno proživjeli. Baš kao voda i svaki trenutak tu pored vas odlazi u nepovrat, da bi nekom drugom nizvodno bio inspiracija. 

Posmatrajući autoput koji sada od Beograda obilaznicom vodi ka Novom Sadu, učinilo mi se da je to rijeka automobila koja teče negdje. Neodoljiva želja da se ide za Suncem, uzvodno Dunavom, autoputem, bez određene maršute. Jednostavno samo nastavljamo da se krećemo pa gdje stignemo. Ta nomadska sloboda je neopisiva!

Dok jezdimo ravnicom prati nas romantično vojvođansko predvečerje, gdje sunce dugo zalazi goreći u nekoj purpurnoj boji. Poneki stidljivi oblaci šaraju nebo, kao da se igraju bojama odlazeće zvijezde.

Horgoš je granica sa Evropom. Gužva i kolone, ali nekako se mrdamo i polako prilazimo. Ugledam tablu koja upozorava da treba kupiti vinjetu. To je pretplata za autoput i važi nedjelju dana na teritoriji Mađarske, Slovačke i Austrije. Mora se kupiti jer dalje nema naplatnih rampi, samo kamere koje registruju vozila bez naljepnice (vinjete) na vjetrobranskom staklu u gornjem desnom uglu. Kazne su velike uz gubitak vremena. Polako stižemo do klasičnog carinskog pregleda. Možda zbog jezika ili ponašanja, ali mi se učinilo da su službenici Mađarske dosta arogantni i neljubazni.

Dobrog raspoloženja ne dozvoljavamo da nam nešto pokvari putovanje ka Budimpešti. Zahvaljujući internetu i Viza kartici pronašli smo smještaj u centru grada. GPS navigacija pruža pouzdane podatke, za razliku od Srbije i Crne Gore.

Noćna vožnja po dosta opterećenom autoputu uslovila je zamor. Navigacija nas dovodi do odredišta koje ne liči na hotel, već na neki ulaz u stambenu zgradu. Iako nema klasičnu recepciju, poslije ulaza, u malenoj kancelariji pronalazimo domaćina. 

– Sve je u redu, očekivali smo vas! Rečenica koja donosi olakšanje i potvrdu da smo na pravoj adresi. Ulaskom u dvorište ukazala nam se velika lijepa zgrada sa modernim terasama. Apartman je sa kuhinjom i kompletnim posuđem. Mogućnost pripreme hrane se koristi što potvrđuje prijatan miris prženog luka koji dopire kroz ventilaciju.

Jutro je sa sunčanim zracima uljepšalo dobro spavanje i najavilo idealne uslove za obilazak grada.

Šetajući između starih zgrada izbijamo na Dunav koji je stvarno plav i pun turističkih brodova. Prelijepi mostovi spajaju Budim i Peštu koji kao da se ogledaju u vodi, trudeći se da svojom ljepotom uljepšaju obale. Dominira Parlament koji se svojom raskošnom arhitekturom nadvisuje nad obalom Dunava. 

Turističkim autobusom obilazimo grad i sa uzvišenja na lijevoj obali posmatramo panoramu grada.

Nastavak puta ka Bratislavi autoputem kroz Mađarsku nekako je bio naporan. Mnogo vozila ukazuje da je to ,,žila kucavica“ ka Zapadnoj Evropi. Putokazi na Mađarskom jeziku pojačavaju nervozu.

Navigacija nas vodi u Slovačku i Bratislavu, odredište je centar grada. Prateći putokaz na monitoru automobila ulazimo u podzemnu garažu ispod samog centra.

Osjeća se nekakvo olakšanje i slovenska prisnost. Šetnja i ručak nacionalnog jela vraća osmjeh na lice. Dunav i ovdje dijeli grad, a puno starih zgrada ističu ulice u kojima još živi prošlost. Akomulirane energije nastavljamo za Beč, koji je udaljen 80 kilometara.

To veče dočekao nas je carski grad sa svom otmenošću koja mu priliči. Očekivali su nas u hotelu gdje smo tog dana na već provjeren način rezervisali. Iako umorni od puta jedva smo čekali da prošetamo i večeramo.

Hotel je u blizini lijepog trga na kome je pijaca preko dana, a uveče se pretvara u mnoštvo restorana sa stolovima na otvorenom. Zatekli smo turiste bukvalno iz cijelog svijeta kako uživaju u hrani i atmosferi. Poslije kraće šetnje i mi se utapamo u tu masu uz prijatan osjećaj globalne pripadnosti .

Dugo obećavani zabavni park Prater konačno je otvorio svoje kapije mom unuku! Strpljivo je čekao i bez gunđanja putovao da bi bio tu. Ispunjavamo sve želje (skoro sve) neodoljivom dječaku. Vratolomno spuštanje niz specijalne tobogane, razne trke pa i kartinga krunisani su panoramskim točkom i muzejom voštanih figura. Inače, Beč je grad u kom na svakom ćošku živi Mocart i njegova muzika. Palate i spomenici veličaju dinastiju Habzburga i mudru Mariju Tereziju. Odiše kultura na svakom koraku. Ovdje je Dunav rasterećen sa paralelnim kanalima koji služe za odvod viška vode i sprečavaju poplave.

Želje za nastavak putovanja su bile ka sjeveru Italije i obalom Jadranskog mora do Barija, odakle bi brodom nastavili do Bara. Nažalost, zemljotres u središnjem dijelu Italije nam je promijenio pravac.

Skrenuli smo sa autoputa ka Sloveniji, odnosno Kranjskoj Gori i nacionalnom parku Triglav. Lijepa dolina u kojoj nastaje rijeka Sava, baš ona koja svoj tok završava ispod Kalemegdana gdje grli Dunav.

Uspinjemo se po starom putu na kom kockom obložen kolovoz daje posebnu draž i podsjeća na tradiciju turizma u ovom kraju. Zastajemo na prevoju Trenta da još jednom pogledamo veličanstvene visove Triglava koji gordo posmatraju dolinu rijeke Soče prema kojoj se spuštamo.

Planinsko mjesto Bovec djelovalo nam je monotono i poluprazno. Odavalo je utisak mjesta kroz koje se samo prolazi bez zadržavanja. Bilo je kasno popodne i početak predvečerja. Svraćamo u prvu kafanu koja ima sobe za goste. Nigdje gostiju, ali sve je zauzeto! Pokušamo kod drugih, ali dočekuje nas ista situacija. Zbunjenost je nestala kada su planinari počeli da pristižu u naselje. Preko dana svi su na visovima ili kajakom na Soči, a prije mraka silaze gdje ih čeka rezervisan sto i večera. Našli smo smještaj u privatnoj kući koja se bavi izdavanjem apartmana i prošetali po ovom planinskom mjestu. Iznad naših glava bezšumno je proletjela jedrilica ukazujući da je u blizini sportski aerodrom. Mogu samo da zamislim kako iz vazduha izgleda Triglav.

Gužva u restoranima je uslovila čekanje više od sat vremena. Prijavite se konobaru i on vas zovne kad se sto oslobodi, bez toga nećete dobiti jelo. Brzo smo shvatili da je red i učtivost jedan od razloga dobrog raspoloženja svih gostiju. Naši ljubazni domaćini su jugo-nostalgičari i rado se sjećaju života u ,,Jugi“. Veoma su nezadovoljni ,,Evropom“ i odnošenjem novca iz Slovenije. Slušao sam ih sa nevjericom nekog ko naivno želi da bude dio tog društva. Tu priču ostavljam za neki drugi putopis.

Napuštamo ovaj planinski gradić koji me po prirodnim ljepotama neodoljivo podsjeća na Žabljak i Durmitor. Nastavljamo za Ljubljanu kako bi vidjeli krunu Slovenije, to je i smjer povratka kući.

Nailazimo na slovenački autoput za koji ne važi naša vinjeta, već moramo kupiti novu koja takođe važi nedjelju dana ali samo na teritoriji Slovenije. Jeste dodatni trošak, ali vremenski znatno skraćuje naše putovanje do glavnog grada. 

Ljubljana je grad za koji me vežu vojničke uspomene iz daleke 1978. godine. Iako je to sada drugačiji, vrlo moderan grad sa fantastičnom kružnom obilaznicom, mene fascinira stari očuvani dio oko rijeke Ljubljanice i Tromostovlje koje su poput Prešernovih stihova. Moglo bi se puno toga reći o ovom gradu i opet bi bilo nedorečeno. Zato skraćujem priču uz konstataciju da su moji saputnici fascinirani svojim prvim susretom sa nekadašnjom Emonom i opštom kulturom Slovenaca. Osmjeh i opuštenost su bili dovoljni da smo do predvečerja šetali tim prelijepim ulicama.

Nastavak puta je bio monoton! Potvđujući da su autoputevi idealni da najbrže stignete od tačke A do tačke B. Osim brze vožnje i uštede vremena, ništa drugo ne vidite!

U kasnim popodnevnim satima iz Ljubljane krenuli smo autoputem do Podgorice. Granica sa Hrvatskom (iako su u EU?) i naplatna rampa za tamošnji autoput. Mnogi kažu da vinjeta ima više prednosti i pogodnosti, kao i da je veća isplativost i dobit. U Hrvatskoj to ne praktikuju pa je možda zbog toga mali promet vozila.

Smjenjivali su se sati monotone vožnje koja izaziva zamor, a posebno noću. Izabrali smo Ploče za isključivanje sa autoputa i pravac preko Dubrovnika, da bi nastavili preko H.Novog, Risna i Nikšića i u Podgoricu stigli negdje pred zoru.

Putovali smo pet dana i prešli 2370 kilometara. Boravili u šest prelijepih gradova, shvatili šta znači Dunav - međunarodna rijeka i kako se koriste autoputevi u okruženju. Najupečatljivije je kako treba da izgleda planinski turizam, koji je u Sloveniji stvarno razvijen.

Tekst: Darko Popović

Fotografije: Nevena Vujadinović