Možda još ima nade

Psihologija je savremena nauka i primjenjuje se u svim segmentima planiranja zakona, pravila ponašanja, marketinga i upravljanja masama...

Mnogo je riječi potrošeno na kritike ,,novog doba“ i mnogoliku ljudsku otuđenost.

Interesantno je kako se psiha ljudi mijenja u zavisnosti gdje se nalaze i šta rade u tom momentu.

Fasciniraju me vozači džipova i robusnih vozila u gradskoj vožnji, posebno kada su žene u pitanju!

Zanimljivo je takođe kako se vozači mijenjaju (bar većina) kada postanu pješaci! Ono što ih kao vozače najviše nervira to sada oni redovno rade. Bilo da prelaze ulicu gdje njima odgovara ili da iznenada zakorače na pješački prelaz, po pravilu uvijek okrenu glavu na drugu stranu, kao da preziru vozilo koje je u pokretu. Kada ti isti sjednu za volan, takvim pješacima psuju najbližu rodbinu uz nervozno sviranje. Tolerancije nema! U sveopštoj otuđenosti svi se osjećaju ugroženo. Nekako smo stvorili uobrazilju da je to naša teritorija gdje god stupimo.  Bezdušje je postalo preduslov za uspjeh!

Iluzija igra glavnu ulogu u našim životima. Stvarajući sliku o sebi ponašamo se kao da smo neko udaljeno ostrvo bez kontakta sa kopnom, ponavljajući:  – Mi smo najbolli i sve postoji zbog nas!

Naravno da moderno doba ima mnogo prednosti. Automobili su puni elektronike i svemogućih pom-agala. Telefon odavno nije samo telefon, već uređaj za komunikaciju sa samim sobom, otključavanje i startovanje automobila, pa čak i parkiranje. Mogućnost bezgotovinskog plaćanja iz kola u pokretu odavno je postala svakodnevica.

Humanost je prisutna samo ako ne mora da se izlazi. Tako je telefon postao i pomagalo da se pomogne drugima bez direktnog kontakta! 

Ovih dana ipak mi se učinilo da ima nade za nas!

Nekoliko humanitarnih akcija vratilo mi je vjeru da ipak filantropija (čovjekoljubje) nije ostala u prošlosti.

Slanjem SMS poruka sakupljena je pomoć od 200.000 eura za trogodišnju djevojčicu kojoj je potrebno liječenje. Dobročinstvo i osjećaj za tuđu nevolju su me iskreno ganuli i vratili vjeru da ima nade!

Tu oko nas odvijaju se životne drame i mnoge porodične patnje na koje su oni koji ih preživljavaju nemoćni da utiču. Malo naše pomoći njima vraća nadu i daje snagu da nastave dalje.

Za novogodišnje praznike bilo je mnogo pucanja uz pretjerane vatromete.

Ta kolektivna lažna sreća i samoobmana trajali su danima. Mnogi od nevoljnika su nekada bili srećni. Posmatrajući sav taj cirkus, njihova tuga je bivala veća. Boljela ih je naivnost drugih koji bi da svima dokažu kako su iznad realnosti. 

Gledajući kroz prozor tih dana, kao da su skrušeno poručivali dobro naučenom izrekom:

- Kada si srećan ne viči na sav glas, jer tuga ima lak san!

Piše: Darko Popović