Što da se lažemo?

Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari. Engleska pametna poslovica...

Primjenjljiva na širok spektar pojava, pa tako i na stanje naših puteva. Sada je uglavnom sve skockano i popravljeno i vožnja kroz Crnu Goru je zamalo pa merak. Dogodine ćemo ponovo da čekamo pola ljeta da oprave ono što su već čačkali prošle godine. I tako u nedogled. A činjenica da je u pitanju veoma tanak sloj asfalta, kao da nikoga ne brine! Mi smo ga platilli ka pravi. Znam, zalazim u vrlo neprijatne virove ekonomsko-političkih voda. I neću dalje o tome. Samo bih da kažem da bi i Teletabis skontao zašto mu je već u septembru otpao auspuh kad je autom tresnuo u neku ničim izazvanu rupu, koja juče uopšte nije bila tu. Eto tako.

Nedavno je makar kod nas, viralan postao tekst iz Top Gear magazina. Vozali su neki bijesni auto ovuda, testirali i usput nas malo pohvalili, a malo i pokudili. Baš zbog puteva! Neravni sa tankim gornjim slojem asfalta, prilično nesugurni za brze vožnje, rekoše. Prepričavali su ovaj tekst i prepjevavali razni naši portali. Te lijepe nam žene, te lijepa nam priroda, te lagano živimo. Malo koji portal je originalnu priču prenio u cijelosti - onaj dio o lošim putevima je izostavljen. Koga mi to lažemo? 

Isto tako već smo u junu i ove godine čuli da ovog ljeta na našem primorju boravi 20% više turista nego prošle godine. Ovo je napjev koji slušam svakog juna, evo već 20 godina, koliko živim u Crnoj Gori. Hajde da izračunamo: Ako su, a jesu, te davne 1996-te godine primorski gradovi bili puni gostiju ka lubenica koštica, i ako je broj turista bio oko sto hiljada, što je recimo sasvim realan broj, onda je u ovom trenutku na našem primorju 8 miliona duša! Prosta računica, 400% više gostiju, jel da? Đe su svi stali, da mi je znati? Onda i nije čudo da nam putevi traju ka rolna jeftinog toalet papira u stomačnim tegobama pogođenoj porodici. Reče mi taksista jedan nedavno kako strani turisti insistiraju da ih do Budve voze putem kroz Sozinu. Iskreno i sama radije dam 5 eura više, jer je put lakši za mene, automobil, a duži samo sedam kilometara! Neće ni jedan onuda! Kozja staza (koliko god da je proširuju, krpe i lickaju za mene će uvijek biti to) preko Brajića mi je ka prilaz dvorima Vlada Drakule. Taman ka kroz Transilvaniju... Horor! Tu može da vam se dogodi da na veoma oštrim krivinama uz iritantno sviranje budete preteknuti od strane onih koji ovaj put znaju „i žmureći“. Nije mi jasno zašto bi me neko preticao ako idem 90 na sat, a to se tamo često događa. Policijski izvještaji o nesrećama su daleko realniji od broja turista i govore o pogrešnim procjenama uglavnom onih koji mogu da voze i žmureći sa žalosnim, tragičnim krajem. 

Bijesna auta... Voljela bih ali iskreno da imam garažu, a u njoj jedan Mustang iz 60 i neke. Da bude sav skockan, sladak i brz kao metak. Da nekim slučajem imam mogućnosti, materijalne, pa da ga nabavim, potvrdila bih pravilo čobanice u Luboten sandalama! Luboten pravi obuću sa prepoznatljivim, crvenim đonom i vrtoglavim potpeticama. Mjesta uz koja ovakva obuća ide su pločnici Pariza, ulice Nju Jorka, Milana ili Londona, kao i otmeni prijemi... Žurke na jahtama insistiraju na bosim stopalima, drage naše klaberke! Dakle, da imam Mustanga, đe bih s njim? Đe da ga vozim i osjetim vjetar u kosi, a da ne prizivam ilovaču sa Čepuraka? 

Ludi i brzi automobili. Moj sin je sada u „auuu“ fazi kada vidi neki. I to je potpuno dječački na mjestu. Trudim se da na vrijeme nauči da su takvi automobili potpuno suvišni u zemlji u kojoj postoji samo par kilometara puta gdje je dozvoljeno voziti 100 na sat. Kao statusni simbol, u vremenu u kojem živimo mogu samo da govore o niskom kvocijentu intelegencije vlasnika. Ukoliko mu jednoga dana auto trke postanu pasija, onda OK. U sutrotnom, oni su nepotrebno bacanje novca, jer privlače uglavnom pogrešnu vrstu djevojaka, kao i gomile lažnih prijatelja. 

Za puteve kojima svakodnevno vozimo potrebni su dobri amortizeri, ispravan automobil, gorivo i bistra glava. Onda lagano možemo da ponesemo kupaći, peškir i kremu za sunčanje i uguramo se neđe među onih 8 miliona. Što da se lažemo? 

Piše: Kaja Milačić