Nekad bijaše carski drum

1881., neporeciva carska volja mogla je i planine da pomjera, uprkos činjenici da nisu postojale tehnološke mogućnosti po principu „pritisneš na puce i eto te u Cuce“

Krajem 70-ih godina 19. stoljeća taman bijaše završen trogodišnji velji rat i u Berlinu su verifikovali vjekovima sticanu, krvlju branjenu, amanetom čuvanu, državu Crnu Goru. I eto već nakon godinu dana, dok je naša domovina još popisivala svoje preživjelo stanovništvo, počelo je povezivanje Cetinja sa Evropom. Velike sile to uvijek rade zbog svojih interesa i u skladu sa datostima kojima su vođeni. „Metar puta – kilo zlata“, glasila je odluka austrougarskog cara da se nastavi mukotrpna gradnja kolskog puta uz okomite crnogorske litice. I tako su ćesari za svega dvije godine napravili džadu koja vijuga od Kotora do Njeguša i dalje do Cetinja, preko valova kamenog mora, skoro mistično, poput edenske zmije. Baš ta simbolika je postala višestruka nedugo nakon što je bijela kamena zmija oživjela i postala frekventna. Ali dio njenih tekovina je o(p)stao. Između svih svjedoka baš je poseban ovaj drum koji ljude i prostore povezuje kroz različite epohe, pretičući u oštrim okukama zakone vremena. 

Dok sam sa 26. serpentine tog martovskog predvečerja udisao svježi lovćenski vazduh sa aromom dolazeće proljećne divljine, i posmatrao kako sunce, gasnući u jadransku pučinu, kupa bokokotorski zaliv eteričnim tonovima indigo boje, pitao sam se je li bilo teže i skuplje prije skoro 140 godina graditi carski put od mora ka visinama bez mehanizacije, samo živom snagom, macom i ćuskijom, nego li danas u 21. stoljeću praviti dugo očekivani auto-put, tj. jednu njegovu dionicu približne dužine, savremenom mehanizacijom i mnogobrojnim mogućim i nemogućim materijalima i pomagalima od kompresorskih bušilica, pa do kamiona, dizalica, buldožera, snažnih hidrauličnih aždaja, dampera, mašina za lomljenje kamena, betonjerki... i to za duplo kraće vrijeme nego što je planirani rok izgradnje 40 kilometara autoputa od Smokovca do Mateševa.

A 1881., neporeciva carska volja mogla je i planine da pomjera, uprkos činjenici da nisu postojale tehnološke mogućnosti po principu „pritisneš na puce i eto te u Cuce“. Dokaz je bilo, po svim standardima graditeljstva, završenih 40-tak kilometara puta od Kotora do Cetinja. Negdašnji neimari i trudbenici dvije godine su, s puno umješnosti i vještine, od zemlje odvajali, birali, klesali i ugrađivali, krvlju i znojem, a s voljom i na vrijeme, hiljade kamenova za kolovoz, podzide i ograde, koje i dan danas krase stameni lovćenski drum što odolijeva i vremenu i suncu i vodama i eroziji i čini mi se baš svemu, osim onima koji kradu drumsko kamenje, postavljeno da namjernike štiti od pada niz planinske okomite liti. Nose li ga i ugrađuju u domove svojih porodica, prave li od tog kamenja grobove, i ko li će baš te nesrećne lupeže, naše savremenike, spasiti od sunovrata niz ambise sopstvenih malodušnosti? I ne samo njih mizerne koji skrnave ovaj put... Kad pomislim na tu stranu stvarnosti što postaje sve prisutnija, bestidno vidljivija i intenzivnija svuda oko nas, dođe mi da vrisnem onu arhaičnu mantru kojom su nam preci tjerali zlu kob: „u kam se stanili.“ U ljuti crnogorski kam. Tamo oni.